
Sve bolesti fizičkog tela su lekovite jer obaveštavaju svest da u duši nije dobro. To „nije dobro“ može da ima različite uzroke: odsustvo iskrene ljubavi prema sebi (prevelika samokritičnost i strogost), nesvesno zanemarivanje samog sebe (uskraćivanje samom sebi bilo kakvog pravog zadovoljstva u životu, samoicrpljivanje, preterivanje u porocima), nesvesno narušavanje odnosa sa najbližima i zanemarivanje istih, „opasna“ slika sveta (sve je zagađeno, svuda su lopovi i prevaranti, sve je korupirano i otrovano, svi žele da me iskoriste…), lenjost u pogledu realizovanja sopstvenog potencijala („zlatan kavez“ – zašto da se cimam da nešto radim kada su mi moji sve obezbedili)… Prvo idu nežnija upozorenja u vidu snova, osećanja, „slučajnosti“. Ako ništa od ovoga ne bude prepoznato od strane svesti i protumačeno na pravi način pojavljuje se bolest na fizičkom telu. Napomena: upozorenje može i da bude prepoznato, ali svesno odlučimo da iskoristimo pravo koje nam daje slobodna volja i ništa ne preduzmemo.
Fizičko telo je samo ogledalo duše i ništa više. Fizičko telo je monitor, a duša računar. Kada je računar ispravan („duša na mestu“) i slika na monitoru izgleda lepo. I obrnuto. Često situacija je (ali ne jedina) kada se nalazimo pred izborom: ili više patnje i više novca, ili više radosti i manje novca. Odbijte da izaberete patnju, jer su to preskupe pare. Prihvatanjem patnje mi prihvatamo i strah i bolest. Prihvatanjem radosti mi prihvatamo i ljubav i zdravlje.
Potrebno je podići lični kriterijum. Znam da nije lako. Strah se navalio kao planina. Šta ćemo jesti sutra? Tu je potrebna Vera. Vera u život i u viši poredak stvari. Ako biramo radost i ljubav sve je dobro i sve će biti dobro. Namestiće se samo. A kako verovati kad smo u strahu? Krenuti od eksperimentisanja na malim odlukama. Da li da danas ostanem prekovremeno i namučim se da bih zaradio malo više ili da idem sa prijateljem u šetnju? Svakako u šetnju. Sutra već ta šetnja neće biti moguća iz ko zna kog razloga, i ta ptica zvana radost druženja će odleteti. Kada pogledamo unazad vidimo da prevlađuje ili patnja ili radost – zavisi šta smo češće birali. Neka novac ne bude izgovor za odsustvo radosti – najlepše stvari su besplatne! Šetnja kraj reke, trčanje kroz park, igranje sa decom, pisanje poezije, crtanje, gledanje zalaska Sunca, fizičke vežbe, igranje uz omiljenu muziku, druženje… A to što nismo tog dana zaradili prekovremenim radom već će se nekako nadomestiti, samo od sebe. Ili ćemo shvatiti da nam to i nje toliko važno. Birajmo ono što volimo – ono što nas raduje.
Mi svi život shvatamo preozbiljno i zato smo prestrogi prema sebi, olako remetimo odnose sa bližnjima i brzo pristajemo na patnju. Dugotrajna patnja izaziva fizičke probleme i konačno bolest. A za život je potrebno vrlo malo, i nije zamišljeno da isti bude patnja. Potrebno je da prihvatimo da smo ovde svi deca, bez obzira na godine. Da najveći broj ljudi ne zna ni šta radi ni šta priča – jer smo deca. I da zato treba svima oprostiti, počevši od sebe. Jer svi delamo iz uverenja. I to dečijih uverenja, koja imaju vrlo malo veze sa stvarnošću.
Na kraju, ako smo već u vrtiću – život treba da je igra. Ili nije život.
Praštajmo jedni drugima i igrajmo se 🙂
Srđan Plavšić
Ako imaš komentar – napiši ga – svaka reč je bitna.
Ako ti se dopao ovaj tekst molim te da ga podeliš sa onima za koje osećaš da bi im bio koristan.
Ako želiš da te obavestim kada napišem novi tekst molim da upišeš svoju e-mail adresu u odgovarajuće polje na ovoj stranici.
Većina tekstova sa ovog bloga, kao i mnogi drugi, sabrani su u knjigu “DUŠOLOGIJA”.
Povezani tekstovi:
NASTAVNIK RODITELJIMA
Komentari (1)
Vedrana
mar 15, 2018 at 10:17 PM
Da najveći broj ljudi ne zna ni šta radi ni šta priča – jer smo deca. I da zato treba svima oprostiti, počevši od sebe. Jer svi delamo iz uverenja. I to dečijih uverenja, koja imaju vrlo malo veze sa stvarnošću…
i skloni se zavjesa…hvala
Reply