Ova priča počinje isto kao i mnoge druge: „Bio jednom jedan…“. U ovoj priči bio je jednom jedan Okean. Vetar ga je češkao, Sunce grejalo, na mesečini se hladio… i on je iz dana u dan strujao čas na jednu čas na drugu stranu. Pod uticajem Vetra pravio je strašne talase koji su danima putovali sve dok ne bi nestali u pesku dalekih obala. Pod uticajem Meseca pravio je plimu i oseku, i prelivao se iz Dana u Noć. Pod uticajem Sunca rađao je oblačiće, bele, paperjaste, meke i nežne, bez jasne forme i oblika baš kao što je to i on bio.
Na drugom kraju ove priče bila je jednom jedna Stena. Njene glavne odlike su bile čvrstina, jasnoća i nepromenljivost. Besprekorna u formi, sa preciznim ivicama odolevala je i bez namere i bez napora i Vetru i Suncu i Mesecu. Bez obzira na to da li je besnela oluja, Sunce pržilo, ili mrak gutao sve pred sobom – ona je stajala nepomično i dostojanstveno u svojoj jasnoj formi, potpuno neosetljiva za sve što se dešavalo oko nje.

Više niko ne zna ni kako ni kada, tek sretoše se Okean i Stena. S početka oboje behu zbunjeni. On koji se nesvesno poigravao sa bezbrojnim plažama premeštajući sa lakoćom brda peska s jednog mesta na drugo odbi se od Stene ne pomerivši je ni za mrvicu. Zbunjen, posla najrazličitije talase ka njoj i dobi uvek isti rezultat – ništa. Sa druge strane, ona se začudi tome šta joj se dešava i iznenadi je njegova upornost. Čas je bila suva, čas mokra, čas pod vodom. Na trenutak bi sve bilo mirno, i odmah potom bi sve pucalo i našla bi se u peni talasa. I taman kad bi pomislila da je odustao, on se vraćao sa novom idejom. Probao je na njoj i plimu i oseku, i da je drži pod oblacima u polumraku, i da joj ne da oblake ne bi li je Sunce ispržilo. Zbunjena, ali i dalje nepomična stajala je dostojanstveno u svom konačnom i nepromenljivom obliku, dok se on penio oko nje.

Nisu bili jasni jednom drugom, ali su osećali da tu nečeg ima i zato su istrajavali u svom odnosu. Vremenom su prvo naučili da primećuju, a zatim i da cene ono što su pružali jedno drugom. Okean je samo u kontaktu sa Stenom mogao da pravi kratkoživuće ali jasno definisane forme od svoje vode. Stena je samo uz Okeanovu pomoć mogla da oživi postajući dom mnogim vodenim stanovnicima. Postajući sve svesniji sami sebe i onog drugog podigli su svoj odnos na viši nivo. Ona mu je poklonila poverenje i otkrila mu svoja meka mesta, i on ih je na obostrano zadovoljstvo izdubio svojom vodom. Ulazeći u Stenu Okean je na trenutak dobijao jasnu formu, a Stena je dobijala divne šare koje su jasnije nego ikad prikazale njenu pravu suštinu. Na taj način saznadoše o sebi ono što ni na jedan drugi način ne mogaše saznati.

I kako bi tada, tako je i danas. Verni jedno drugome plešu Okean i Stena. I dok njegovi talasi razigrano otkrivaju nove šare na njoj, ona nežno oblikuje njegovu vodu u nove forme i oblike.

Mojoj Sonji

Srđan Plavšić

 

Ako imaš komentar – napiši ga – svaka reč je bitna.

Ako ti se dopao ovaj tekst molim te da ga podeliš sa onima za koje osećaš da bi im bio koristan.

Ako želiš da te obavestim kada napišem novi tekst molim da upišeš svoju e-mail adresu u odgovarajuće polje na ovoj stranici.

Većina tekstova sa ovog bloga, kao i mnogi drugi, sabrani su u knjigu “DUŠOLOGIJA”.

Povezani tekstovi:
SONJA DAKIĆ I SRĐAN PLAVŠIĆ: INTERVJU ZA OGLEDALO MAGAZIN

Komentari (1)

Blagoje Vujisić

maj 19, 2018 at 6:29 PM

Želim da me obavestite o Vašim novim tekstovima, odnosno da mi ih učinite dostupnim za čitanje na mojoj mejl adresi.
Srdačan pozdrav!

Reply

Ostavite komentar